Dobra poezija uvijek je, na posve odreA eni nacin, mukotrpna jezicna kondenzacija, gravitacija koja nas vuce, izmeA u ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje cita kao neposredno zivotno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosuA ene, nezeljene sudbine, ali i kao mozebitni kljuc za citanje bar novovjekoga covjecjega udesa opcenito - za bezdomnistvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan zidovstva kao njegove jos uvijek najizravnije, i u Stiksa cesto prisutne, "altmodisch" metafore. Stiksova poezija prije svega samoj sebi zeli objasniti sto je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti sucuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uzivalo u cinjenici da smo mi dolje, neki toboznji, za razliku od njih, divlji Drugi.
