Po povratku s oceva pogreba pripovjedac pocinje citati dnevnik koji je njegov slabo obrazovani otac vodio tijekom Drugoga svjetskoga rata, kada je bio vojnik u Britanskoj vojsci. Otac i sin nisu imali bogzna kakav odnos. Otac - bogalj stradao u nesreci, bio je osoba staroga kova, nije mario za emocije, za sinove potrebe, vec ga je pokusavao odgajati cvrstom rukom. Citajuci ocev dnevnik, sin se prisjeca svih lomova, ali i pojedinih trenutaka srece koje je prozivio sa svojim ocem, osvjescujuci pritom i svoju ulogu i odgovornost kao buduceg oca.U ime oca (i sina) gusto je ispisana proza u kojoj Immanuel Mifsud razmatra odnos oca i sina iz vlastite perspektive, no sluzi se i teorijskim tekstovima i citatima Rolanda Barthesa, Susan Bordo, Julije Kristeve, Jacquesa Lacana i Helene Cixous, razotkriva politicke igre i igrice otaca i ocuha Malte i ulazi u povijest svoje radnicke obitelji. U ime Oca (i sina) mocna je autofikcijska proza ponajboljega suvremenog malteskog pisca.
