"Putem boli stigoh do radosti", pise pjesnik Jose Hierro. Sve sto smo voljeli i sve sto smo izgubili, pretvorit ce se u radost. U samoci hotelskih soba i zracnih luka, u gradovima koje posjecuje nakon velikog i neocekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa krece u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog zivota - za radosti.Ali gdje se nalazi njegova? Je li u proslosti, kojoj se opsesivno vraca, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadasnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?Dok putuje i pokusava je pronaci - u valu oceana, u stroju za cijedenje narance, u kosuljama koje nikada nisu dovoljno bijele - njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridruzuje se treci: duboki mracni bas Arnolda Schonberga, njegova andela depresije.Solarna i snazna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoci s najtamnijim zakucima duse, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje zivota, knjiga velikog pisca naseg vremena, koji balansira izmedu autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.Znam dobro da sve izmisljam, znam da me ne cujete, znam dobro da se nista nije dogodilo onako kako ja pricam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud sto izmisljam ovu ljubavnu pricu, sto izmisljam svoj zivot, koji nije kakav ga ja pricam, zato sto ga zapravo prica Arnold, to nesnosno bice, a istodobno previse sjajno. Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vjesto iskace iz vremenskog toka. Pise kako mu dode, ali tako da citatelja zadrzi u uvjerenju da tako treba i mora. Zasto pisci autofikcije tako cesto posezu za fragmentiranjem naracije? Zato sto je zivot smrvljen, i zato sto se vecina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenoscu. Miljenko Jergovic, Express 24 sata